Poucne price

Zena

Budi jako oprezan da ne rasplaces zenu jer Bog broji njene suze. Zena je
nastala od muskarceva rebra, a ne od njegovih stopala da se po njoj gazi.
Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude jednaka. Ispod ruke da bude zasticena i pokraj srca da bude voljena."

Godinama sam je tražio. Prošao sam mnoga jezera, potoke, bare.Trud se na kraju isplatio. Našao sam zlatnu ribicu. Mnoge su priče o njoj već ispričane, mnogi su je sanjali, željeli, tražili, no rijetki su je doista i našli. Naravno, jadna i toliko puta iskorištena zbog svojih moći, nije mi vjerovala. Sakrila se duboko u tamu tužnog jezera. Zaronio sam hrabro, morao sam pokušati doći do nje. Razna čudovišta su živjela u toj tami, no ja sam ih morao poraziti, samo da bih mogao biti blizu nje. Zato mi je sa vremenom odlučila vjerovati i prišla mi. Ponudio sam joj svoje prijateljstvo, svoje divljenje, obećao da neću ništa više tražiti. Nažalost, tada nisam znao koliko sam slab.
Njezin sjaj bio je veličanstven! Tako privlačan, izazovan, poželjan. Nažalost to blještavilo činilo ju je ranjivom, žrtvom nas običnih ljudi koji žudimo za još, još, još... I ja sam kratko izdržao, promijenio sam se.Taj smrtni uteg povukao je i mene u želji da imam više od bližnjega svoga. Jednog jutra zatražio sam svoje pravo na tri želje. Pravo koje ona ne smije odbiti čak ni običnom smrtniku. Jadna, vidno ponižena, razočarana od smrtnika koji joj je nudio nešto za čime ona žudi cijeli život ,prijateljstvo, pokorila se i ponudila mi pravo na tri želje.
Prvu želju imao sam pravo zatražiti do sumraka istog dana, dok pravo na iduće dvije mogu zatražiti prvog dana u nadolazećim godinama.Vremena je bilo malo, sumrak se bližio, a ja sam htio donijeti dobru odluku. Što želim, što mi najviše treba? Kako donijeti pravu odluku koja me neće prvo odvesti do vrha, a onda grubo baciti na dno? Sumrak se došuljao, a ja sam prišao ribici i zatražio prvu želju-NOVAC.
-U redu-odgovorila je, imati ćeš novca u izobilju, nikada ti neće faliti, ali pazi! Novac kvari ljude, čini od njih male careve u velikim i skupim automobilima,kućama. Novac ti neće donijeti sreću.
-Što ti znaš!-povikah uzrujano na nju. Ja sam odlučio kako da dobro iskoristim želju! Ja ću novac dijeliti sirotinji, kuće ljudima graditi, činiti dobro! Ako ga malo odvojim za sebe, to nije grijeh. Ljutito se okrenuh i uputih se natrag u naš svijet daleko od ribice...
I stvarno. Gradio sam kuće za one koji krov nad glavom nisu imali,kupovao sirotinji ono što im treba. Postao sam slavan diljem svijeta, jer brzo će pročulo za moju darežljivost. Novine su pisale o meni kao o Robin Hoodu koji iz nekog nepresušnog izvora grabi novac kojim se brine za male, jadne, od društva odbačene i zaboravljene ljude. Živio sam na visokoj nozi, mogao sam pomagati i davati, a novca nikada nije ponestalo. Bio sam ponosan kako se ponašam, nakon onog pada pred zlatnom ribicom. Nisam oholo iskoristio želju već je podijelio i sa drugima. No nešto je ipak falilo u mom životu.
Ribica je bila ponosna, sretna kada sam prvog dana nove godine stigao do tužnog jezera. Sretna što nisam želju zadržao samo za sebe. Pitala me što želim kao drugu želju.Ljubav želim,ljubav da je širim na druge, da je podarim mnogima, da promijenim ovaj mržnjom zatrovani svijet. Ljubav da uđe i u moj život, jer sada me ipak mnogi vole zbog novca, a ja ne želim takvu vrstu ljubavi.
-U redu-odgovori ona.Ljubav ti dajem, pružam. Ali moram te upozoriti. Ti možeš umanjiti patnje, odvesti mnoge na bolji put, ali i uz ove moći koje sam ti podarila ne možeš promijeniti svijet. Pripazi na svoje granice. Pripazi na to tko će tebi ljubav ponuditi.
-Ne boj se-odgovorim. Novac me nije pokvario, a kako će me onda ljubav. Idem sada ljubav davati i živjeti. Okrenuh se i ponovno krenuh daleko od tužnog jezera.
Sada sam stvarno bio moćan. Još sam više pomagao, no sada sam uz ono materijalno mogao u ljudima pobuditi i ono ljudsko srce. Obilazio sam cijeli svijet. Zaustavljao ratove, mirio zaraćene strane, uvjeravao moćnike kako trebaju srcem odlučivati. Svijet se počeo polako mijenjati nabolje. O meni su već sada pisali kao o novom Mesiji. Mislio sam svijet je sada savršen i ništa više to ne može promijeniti.
A onda je Ona ušla u moj život...
Rekla je:- Ti voliš ovaj svijet, ti si ga promijenio, ali tko tebe voli? Gasiš ljudske požare po cijelom svijetu, pružaš ljudima nadu i utjehu, ali tko tebe pita na kraju dana kako si? Pružila je ruku i otrgnula jabuku sa grane.Uzmi, zagrizi ovu jabuku i podijeli je sa mnom. Podijelimo budućnost zajedno, podijelimo svijet zajedno. Bila je čarobno lijepa i ja nisam mogao odoljeti. Mislio sam da sam našao svoju ljubav. Pružila mi je jabuku i ja sam zagrizao...
U svakoj zemlji dao sam sagraditi divovske palače za nju sa tornjevima koji su sezali do samih nebesa, svu ljubav sam njoj dao, sav novac poklonio, o Njoj sam postao ovisan. Kao pod hipnozom samo sam Nju želio. Što sam je više želio postajao sam nekako nemoćniji. Gubio sam volju za život, nije me više uopće zanimalo što se događa oko mene. Svijet mi se počeo gaditi,ti mali nesretni, nespretni ljudi su mi postali gadljivi. Sve se počelo vraćati na staro, nekom mračnom silom pogurano, počeli su novi, stari ratovi, nemir i mržnja je opet obuzela srca ljudi. No ja sam sada imao Nju, morao sam se za Nju brinuti, svijet više nije bio moja briga.
Ona je uživala u jadu i patnji ljudi. Kada bi negdje eskalirao sukob Ona je htjela tu biti,osjetiti ljudsku bol na licu mjesta. Noći bi provodila u tornjevima promatrajući krvave bitke, a danju bi se spokojno kao vampir zatvarala u svoje odaje i mirovala. Sa svakom patnjom njezina je ljepota bila sve izraženija, a ja sam bio sve slabiji. Shvatio sam da je ona svemu kriva, no ja sam bio nemoćan. Morao sam čekati dan kada ću otići do zlatne ribice. To je bila moja jedina šansa...
Prvog dana nove godine, rano ujutro dok je Ona spavala, zaputih se gotovo puzeći do dalekog tužnog jezera. Stigoh prije mraka no ribice nije bilo. Uzaludno sam je dozivao no nije dolazila. Bližila se već ponoć, a zadnja želja neće biti ispunjena. Pomislim, zar je svijet osuđen na propast, jesam li ja kriv svemu tome?
-Zašto, zašto te nema!-glasno zavičem, kad spazih sjajno svijetlo kako se bliži površini vode iz tamne dubine jezera.
-Ribice kako je došlo do ovoga-upitam je?
Nije mi odgovorila.
-Ribice-zaustim no ona me prekine i izusti.
-Zaželi svoju zadnju želju.
-Želim da se sve vrati na staro. Želim da svijet bude kao prije mojih želja. Onako nesavršen. Da ljudi sami kroje svoje sudbine, da sami traže svoje puteve, stvaraju ljubav i toplinu u srcima drugih. Želim, želim da Ona nestane...
-U redu-odgovori ribica. No da bi ti ispunila zadnju želju,uzmi ovu jabuku što vodom pluta prema tebi i popni se na najvišu granu drveta iza tebe.Vrati jabuku drvetu gdje i pripada. Kad to učiniš tvoja će želja biti ispunjena. Pogledam, kad evo jabuka pluta prema meni.Uzeh je u ruku, krenem da ću se popeti na drvo,kad ugledah kako mi u susret prilazi Ona! Kako je znala da sam ovdje?
Ribica mi tada vikne:-Penji se budalo! Za minutu počinje novi dan, želja se neće ispuniti! Ne obraćaj pažnju na Belzebuba!
Krenem prema stablu,kad začuh Njezin glas:
-Stani dragi, ne čini to. Izgubiti ćeš me ako to učiniš! Izgubiti ćeš svoje moći!
Jabuka u ruci mi se počne taj tren migoljiti,t ruliti, crvi počnu izlaziti iz nje na sve strane.
-Života nema tamo gdje ona kroči, samo trulež, smrt! Zato ne slušaj nju, već vrati jabuku gdje joj je mjesto!-glas ribice još jednom dođe do mene.
Odgurnem se nogom i krenem put najviše grane. U taj tren zapuše snažan olujni vjetar. Grane me počnu šibati po licu, drvo se počne savijati pod snagom vjetra. Zvuk koji je dolazio od vjetra, bio je stravičan. Kao da tisuće vukova želi moju krv, moje tijelo raskomadati! Ali nisam se predavao, nisam htio Njoj prepustiti svijet! Kako sam bio bliže vrhu,crvi su nestajali sa jabuke,a vjetar je bio sve slabiji.Moći su joj slabile. Dođoh na vrh. Primim praznu granu i prislonim jabuku na nju.Grana je prihvati kao da joj je tu mjesto. Glasni vrisak prošara zrak,a tisuće vrana proleti kroz krošnje drveta.Ta gomila ptica me otrgne od drveta i ja poletjeh prema tlu. Pred mojim očima se zacrnilo...

Nešto drago, nježno mi je prolazilo kroz kosu. Otvorim oči kad kraj mene kleći prekrasna nepoznata djeva. Miruj-reče mi.Imaš ranu na glavi. Čekaj da povijem. Mirno sam legao i gledao kako se to prekrasno stvorenje brine o meni.
-Kako si došla do tužnog jezera?-upitam.
-Prošla je već godina dana kako su stali svi ratovi.Kako su u jednoj olujnoj noći odjednom stali svi ratovi, tako se drugog jutra ljubav vratila u ljudska srca. Svijet je opet postao predivno mjesto za živjeti. Ljudi se vole, poštuju, pomažu. No ipak, ja se u svemu tome osjećam usamljena. Zato sam odlučila potražiti zlatnu ribicu i zamoliti je za pomoć.
Prošla sam mnoga jezera, potoke, bare. Trud se na kraju isplatio. Nisam našla zlatnu ribicu, ali našla sam ono što sam tražila. Zacrveni se u licu.
Podignem se na noge, pružim ruku prema djevi i izustim:
-Možda nisi pronašla zlatnu ribicu,a li mislim da je ona pronašla tebe.
Pogledam još jednom zadnji put u životu prema tužnom jezeru. Htio sam vidjeti ribicu, reći joj hvala, ali nje nije bilo. Primih djevu nježno za ruku i pođoh natrag u naš svijet. Svijet u kojem ljubav ipak na kraju pobjeđuje...

Vildom