druzenje uz kafu
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Price iz zivota

Go down

Price iz zivota Empty Price iz zivota

Komentar  Admin Wed Oct 14, 2009 5:50 pm

RUKA IZ GROBA


O izbezumljenim starcima u invalidskim kolicima na svim nasim aerodromima

Pise: Ivan Lovrenovic

Ociju ne mogu ovih dana skinuti s Reutersove slike u novinama: na budimpestanskom aerodromu rodbina docekuje Andraszyja Tamasza, koji je izronio iz sibirskoga beskraja nakon vise od pola stoljeca! Covjek ima sedamdeset sedam godina, sjedi u invalidskim kolicima, na glavi mu stofana kapa koja se u mom djetinjstvu zvala mica, odjeven u ocevidno novu, presiroku kosulju, nevican kravati, ciji je razvezani cvor spao i jedva viri ispod izreza demodiranoga pulovera, kakav smo “duzili” u JNA na kolasinskim studenima... Dok svi na slici, refleksom Tome apostola “nevjernoga”, pruzaju ruku da ga dodirnu, on odozdo upravlja na njih pogled za koji je nemoguce reci sto izrazava, tek vidi se da samo sto nije trgnuo u plac.

Po onomu sto novine pisu, Andraszy Tamasz mogao je pocetkom Drugoga svjetskog rata biti klinac od osamnaest-devetnaest godina, kada je kao vojnik prohitlerovske Hortyjeve Madjarske bio poslan na istocni front. Rusi su ga zarobili, prosao je logor, a kasnije prebacen u psihusku (psihijatrijska ustanova, kakvih je u sovjetskoj Rusiji bilo bezbroj, i koje su bile strasnije od zatvora). Tamo ga je nedavno pronasao i “oslobodio” jedan britanski novinar.

Puno je mladih i ludih nevoljnih nasijenaca bilo medju Andraszyjevim ratnim kameradima. Ugrabivsi vlast u Hrvatskoj i Bosni na njemackim tenkovima i talijanskim istocnojadranskim apetitima, Pavelic je morao vracati mnoge dugove. Jedan od njih bilo je i slanje zivoga topovskog mesa na istocni front. Vec 16. srpnja 1941. tamo je otisao legendarni 369. ojacani puk – specijalno formirana jedinica, u kojoj se pomno pazilo na etnicki sastav. Osim Hrvata, tu su mogli biti jos samo eventualno Ukrajinci i ruske izbjeglice, a trecina sastava bili su bosanski Muslimani. Posto su i Hrvati u ogromnoj vecini dizani iz Bosne, u postrojbi bilo je prakticno najvise Bosanaca. Puk je stalno ojacavan, pa je u kolovozu 1942. vec imao 6.300 ljudi.

Borili su se, kaze predaja, u svim najtezim bitkama i na svim najtezim mjestima. (Bas kao i njihovi prethodnici pod K.u.K. fesovima u Prvomu svjetskom ratu, koje danas Izetbegovicev vojni protokol redovito svake godine slavi kao “pobjednike Monte Melette”.) U sastavu Seste armije feldmarsala Von Paulusa drzali su i one posljednje linije u bitki za Staljingrad, bitki za koju se kaze da je preokrenula tok Drugoga svjetskog rata u Evropi.

Nitko nikada o njima nece znati nista: sto su sve prosli, i kako su nestali. Cak – ni kako su se zvali i gdje su im bili kucni pragovi, svi ti bezbrojni priprosti seoski joze, ante, stipani, ti omeri, ibre, halili... Njih licno nitko ionako nije pitao nista, a historijski – oni su sramota roda, ratnici na krivoj strani, sluge djavolove. O njima se nije govorilo, za njih se nije pitalo, njihovi grobovi nikomu nisu bili vazni.

Ipak, prica sasvim ne skoncava pod Staljingradom. Onaj njezin dio, koji se nastavlja, cudniji je od svakoga filma. Izgubivsi nepojamno veliki broj ljudi u staljingradskoj i drugim bitkama, Rusi su poveli ogromnu akciju sabiranja i regionalne klasifikacije upotrebljivih ratnih zarobljenika. Tako su se rijetki prezivjeli ispod Staljingrada nasli u siremu drustvu, od kojega je 1944. formirana tzv. Jugoslavenska legija. Kada se postrojila 16. travnja 1944, brojala je 1543 vojnika: 775 Hrvata (zapravo, Hrvata i Muslimana tretiranih zajedno), 440 Slovenaca, 293 Srbina, 14 Zidova, 10 Slovaka, tri Rusina, dva Madzara i jednog Crnogorca. Tu se pojavljuje i neobicni oficirski lik: za glavnoga vojnog organizatora i prvog komandanta Legije Rusi su postavili potpukovnika Marka Mesica – covjeka, koji je bio jedan od zapovjednika 369. puka i prezivio Staljingrad, a Rusi ga zapazili i sacuvali kao izuzetno sposobnog vojnika. Da ne bi bilo ideoloskih zastranjenja, za komesara Legije postavili su nekoga provjerenog sovjetskog partijca.

U sporazumu s Titom jedinice Crvene armije u jesen 1944. unisle su u Srbiju sa istoka i krenule prema sjeveru, na Beograd. U bitkama protiv Nijemaca i cetnika za oslobadjanje nekih gradova u unutrasnjosti Srbije (naprimjer, Cacka), te i samoga Beograda, sudjeluje veoma uspjesno Jugoslavenska legija, koja sad broji skoro tri tisuce ljudi, a njezina zapovjednika potpukovnika Mesica, i njegova pomocnika kapetana Milutina Perisica (Srbina) u svojim sluzbenim izvijescima mnogo hvali sovjetski general Birjuzov, jedan od komandanata u tim operacijama.

Sto je bilo s Mesicevim “jugoslavenskim legionarima” nakon oslobodjenja Beograda, i kasnije, nakon zavrsetka rata? Nikada nitko u cijeloj poslijeratnoj sluzbenoj jugoslavenskoj javnosti nije te ljude ni spomenuo. Jesu li se uopce vracali svojim kucama, svojim obiteljima? Ili su se rasijali po svijetu, moguce vodjeni stecenim desperadoskim mentalitetom? Ili ih je, sto jest uzasno, ali nije nemoguce, okrenulo natrag – u Sibir. Aleksandar Solzenjicin, kada sistematizira najvece valove priljeva novih robijasa u Arhipelagu Gulag, pise: “Od kraja 1944, kada je nasa armija prodrla na Balkan, a narocito 1945, kada je ona stizala u Srednju Evropu, duz kanala Gulaga poce da kulja nova bujica...” Solzenjicin, doduse, govori uglavnom samo o Rusima, koje Staljinova masina nemilice kupi i vraca u “rodinu” – o nekadasnjim “bijelim” emigrantima i o Vlasovljevcima, koje su Englezi perfidno izrucili Crvenoj armiji u Austriji (i na istjerivanju cije pravde je sav imetak izgubio britanski grof Nikolay Tolstoy). Ono sto Solzenjicin u svojoj ruskoj nacionalistickoj megaoptici ne vidi – to su gomile nasih bijednika raznih “identiteta”, od kojih su se mnogi po logici stvari morali naci u toj “novoj bujici” u proljece 1945...

Jedino sto sam, raspitujuci se s vremena na vrijeme o ovoj fascinantnoj temi, uspio saznati, bio je podatak (tko zna koliko vjerodostojan) o sudbini zapovjednika Mesica. Ispricao ga je partizan i nenadmasni usmeni pripovjedac pokojni Mladen Oljaca, kada smo uoci ovoga rata sjedili u hotelu “Tomislav” u Duvnu zbog neke knjizevne veceri. (Cuj! Dvaput sam morao procitati ovu recenicu, jedva povjerovavsi u mogucnost da je istinita!) Dakle, Mesic je nakon rata odlikovan visokim vojnim odlikovanjem SSSR-a, imao je odlicnu ponudu da nastavi karijeru u Sovjetskom savezu, nije ju prihvatio vec je trazio da bude penzioniran i da zivi u Jugoslaviji, slozivsi se da to onda mora biti u anonimnosti. “Eno ti ga, mislim da je i sad ziv, mogu ti naci njegovu adresu u Zagrebu” – zavrsio je Oljaca.

Svojevremeno, kada se, nakon dvadeset godina provedenih u Gulagu, 1956. u Zagrebu pojavio stari austrijsko-hrvatski komunist Karlo Stajner, Miroslav Krleza je cudesnost i tragicnost toga dogadjaja i te sudbine sazeo u sliku: “Ruka iz groba!”

Izbezumljeni starac u invalidskim kolicima na pestanskom aerodromu – jos jedna ruka iz groba – izbavio se iz jednoga svijeta, koji ni po cemu nije bio njegov, a u kojemu je proveo cijeli ljudski vijek, da bi ga zamijenio za drugi, kojemu vise ne pripada ni po cemu: apsurdna sudbina. Je li taj prizor u koji gledam na novinskoj fotografiji – sukus, kvintesencija Stoljeca? Stoljeca koje se ponadalo da zavrsava brisanjem Berlinskoga zida, a zapravo je zavrsilo ljudskom hekatombom u Srebrenici.

Objavljeno u broju 168 DANA,
Admin
Admin
Admin

Broj komentara : 3
Join date : 2009-08-01

https://druzenjeuzkafu.bosnianforum.com

Na vrh Go down

Na vrh

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu